Udaljenosti

Umjetničko istraživanje i predstave kroz različita očišta. Od 2017. do 2020. Ova se priča ne može ispričati bez gledanja u slojeve.

 

 

„Udaljenosti – fokusiranje“ je istraživanje izvedbenosti unutar kazališnog formata koje se bavilo pogledom u ono što smatramo jednim od elementarnih problema trenutka u kojem živimo, a to je duboka podijeljenost, nerazumijevanje i strah od drugog te agresivne i destruktivne pobude kako prema drugima tako i prema sebi. Ovom temom bavili smo se usmjeravajući pogled u srž problema, u intimnu sadašnjost koja je obilježena ožiljcima iz prošlosti, šutnjom, prekidima komunikacije, nedobivenim odgovorima i nemogućnošću imaginacije budućnosti. Cilj nam je bio umjetnički istražiti temu na razini govora, glasa i geste stvarnih ljudi sa stvarnim i osobnim problemima tako da kroz tekstualni, zvučni i video materijal dokumentarnog i dokumentarističkog karaktera spojimo izvođače sa stvarnim ljudima. Istražili smo  mogućnosti specifične forme – spoj dokumentarnosti i teatralnosti (dokumentarni film, video projekcije, kazališnu izvedbu s glumcima, plesačima, pjevačima i muzičarima). Snimili smo razgovore sa stanovnicima Darde u Baranji. Dobiveni materijal obradili smo i pripremili za izvedbeno istraživačke radionice  s glumcima, plesačima, pjevačima, muzičarima i performerima. Istraživanje se provodilo na razini teme, umjetničke izvedbe i komunikacije s publikom tijekom 2017. godine.

Istraživanje je iza sebe ostavilo konkretan i inspirativan materijal za rad na produkciji predstave tijekom sljedećih godina.

***

Osjećaj da živimo u duboko podijeljenom svijetu, kako u lokalnom tako i u globalnom kontekstu, motiv je akcija različitih karaktera. Te akcije uglavnom stvaraju još veće dijeljenje i nerazumijevanje drugoga – onoga koji nema isti svjetonazor, koji nije u istom značenjskom polju svakodnevice, koji se bori za opozitna prava, koji ističe drugačije istine od naših. Strah od drugog s jedne strane i želja za aktivnim djelovanjem, odnosno poticanje promjene svijeta „na bolje“ dvije su suprotstavljene sile koje se na čudan i uznemirujući način spajaju i podupiru.

Kazalište kao medij u svojoj esenciji inzistira na zajedništvu (publike i umjetnika), razumijevanju i suosjećanju (emotivnih i narativnih sadržaja), te na promjeni (kreativnom odgovoru, prihvaćanju i oslobađanju od negativnih obrazaca, katarzi). Međutim, baviti se važnom društvenom i političnom temom u suvremenom kazalištu te postići univerzalnost i komunikaciju sa suvremenom publikom teško je moguće, pogotovo unutar okvira klasičnog i institucionalnog kazališta koje na dobro uhodan način spaja dramsko djelo, redatelja i izvođače. Zašto danas (ne) idemo u kazalište? Kako ono što u kazalištu gledamo (ne) razumijemo ili kako to s nama (ne) komunicira? Kako se u tome (ne) prepoznajemo?

Istraživački pristup suvremenoj kazališnoj problematici (na razini teme, sadržaja, izvedbenih strategija, miješanja medija i elemenata drugih umjetnosti, odnosa s publikom, razumijevanja kazališta kao društvenog događaja) godinama je u fokusu umjetničkog rada Marine Petković Liker i suradnika koje okuplja na različitim kazališno istraživačkim i interdisciplinarnim projektima, dovodeći u bliski suodnos teorijsko-znanstveni i praktično-umjetnički diskurs.

 

U fokus smo stavili ove elemente/situacije/probleme:

1. „odrezanost“ – nagle promjene (intimne i društvene) i nemogućnost objašnjenja uzroka događaja, ne postojanje odgovora, prekinuta komunikacija;

2. „zaleđenost“ – strahovi i nepovjerenje koje oblikuje novu unutarnju svijest i uspostavlja nove konstelacije prema okolini/društvu/zajednici;

3. „mržnja“ – projekcija ozljeda iz prošlosti u življenje svakodnevice, osjećaj udaljenosti od drugih i strah od drugih, potreba za pripadanje istima, onima koji nose iste strahove, pasivnost i akcije destruktivnog djelovanja, razumijevanje želje za promjenom;

4. „budućnost“ – kako restrukturirati nedostajanje nade, nemogućnost imaginacije zadovoljavajuće svakodnevice, ukorjenjivanje bijega na intimnim i društvenim razinama…

Te elemente ispitali smo razgovarajući sa stanovnicima Darde. Darda se nalazi u Baranji te ima oko 5 tisuća stanovnika (prema popisu iz 2001.g), od toga 51% hrvatskog, 28% srpskog, 8% mađarskog, 3% romskog i 1.5% rumunjskog. Tijekom Domovinskog rata bilo je okupirano od strane srpske vojske i prošlo je teško razdoblje. Nakon oslobođenja stanovnici su ostali obilježeni gubitkom svojih domova, gubitkom obitelji i prijatelja, gubitkom radnih mjesta. Darda nije jedino mjesto u kojem se to dogodilo, ali ono nam je služilo kao polazišna točka za istraživanje.

Kroz tehniku razmontiravanja i umnažanja lica snimljenih tijekom razgovora pokušat ćemo s izvođačima razviti specifičan kazališni materijal utemeljen na principu empatije, suosjećanja, komunikacije.

 

Nalazimo se u jednom stanu.
Našem, nečijem, ničijem.
Pogled kroz prozor otkriva zelenilo koje nikako ne odustaje od ljeta. A možda ga i ne vidimo, jer je mrak.
Povremeno zatreperi svjetlo lampica, opet pripadajućih drugom dobu.
U jednom stanu dvije žene razgovaraju. I ne razgovaraju.
Supostoje.
Nataloženi tragovi nekih prošlosti umjesto prašine lebde nad praznim policama.
Tuđi? Njihovi? Naši, zajednički?
Svaku je prošlost moguće utrpati u plastičnu vrećicu. Ili džepove kaputa.
Pa ipak, ponekad u stanu za njih nema dovoljno mjesta.

autorski tim:

autorica i redateljica: Marina Petković Liker
dramaturginja: Maja Sviben

scena i svjetlo: Marina Petković Liker i Maja Sviben
snimateljice: Eva Kraljević, Nina Đurđević, Nives Milješić
montaža slike: Jelena Modrić
montaža zvuka: Luka Gamulin
voditelj tehnike: Tomislav Božić
produkcija: Četveroruka

glumice: Lada Bonacci i Aleksandra Naumov

premijera: 9.11.2019. u stanu u Zagrebu

umjetnička organizacija
za otvaranje novih polja kazališne komunikacije

Klaićeva 72 a
10 000 Zagreb
cetveroruka@gmail.com