Analiza

Samo audio jer nam slika dodaje višak

 

Želim naglasiti nekoliko ključnih točaka u razvoju i artikulaciji kazališta kojim sam se htjela baviti dok još nisam znala kako.

 

Maja Katić

“Treba samo malo izdržati”

(objasnit ću, uskoro)

Ana-Maria Bogdanović

Bile smo na jednom od prvih pokusa u podrumu, nekad nakon druge izvedbe…

Mia je već radila sa mnom na isprobavanju prije. A i ja sam radila s njom na njezinoj predstavi “Refrakcije” gdje smo se prvi put upoznale.

Na tom pokusu bile su i druge glumice. Mislim da sam tad prvi put pozvala glumicu koja mi je bila zanimljiva i s kojom sam htjela pokušati raditi.

Važno je za priču – od trenutka kad sam zakoračila u pofesionalan svijet i počela se u radu susretati s profesionalnim glumcima, imala sam veliko strahopoštovanje i uvažavanje njihovog prostora i njihove vještine, a paralelno svijest o vlastitoj nemuštosti i nemoći da pronađem riječi kojima bih nešto opisala, kojima bi to što želim zvučako legitimno i moguće. Uz to – sumnja i preispitivanje do krajnjih granica. 

Svaki put kad bih glumcima davala uputu i kad bi me oni pitali što s tim, i tražili da im odgovorim ono što njih zanima, ja bih se počela prilagođavati njihovim zahtjevima i tražiti rješenja u kodu iz kojeg su htjeli razgovarati.

Taj put, na tom pokusu, tražila sam nešto od svih izvođačica, zamuckivala sam kao uvijek, tražila riječi…. Glumica me počela pitati “jel to to…” i zaključivati “znači onda to…”. Ja sam htjela da se razumijemo, htjela sam jako da nađemo zajednički jezik, da je ne izgubim…. i nekako sam počela pristajati na to što je govorila, bio je dalek put između onoga što je u meni bilo neartikulirano, mutno a jasno i nje koja je u tom trenutku znala kako se glumi i u najboljoj namjeri htjela pomoći i sebi i meni.

I tad je Mia rekla: “Ček’, kaj nije da ti hoćeš to i to…. Ja sam razumjela da ti želiš to i to…. Ovo što sad govoriš je nešto drugo….”

TO JE BIO PRIJELOMNI TRENUTAK. Mia je na glas rekla da me razumije i da joj je sve jasno, izgovorila je ono što sam ja htjela, na nisam znala ni mogla. I imala je i taj svoj miran, stabilan, iskren i beskompromisan ton.

Olakšanje. Kao da mi je pomogla usmjeriti kormilo u oluji. Kao da je vjerovala u nešto u što ja još zapravo nisam vjerovala.

Evo taj trenutak mi je značio beskrajno mnogo. Bio je ključan. Hvala joj na tome!

 

Urša Raukar

Ona je bila prva zrela, ozbiljna i cijenjena glumica koju sam se usudila pozvati u svoj rad. Završavala sam ciklus Od terora, i planirala predstavu “Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE.” Srele smo se u kinu Europa, nakon nekog filma, poznavale smo se iz Zekaema, tamo sam aisistirala na nekoliko predstava u kojima je glumila. Uvijek je bila topla, otvorena, bliska, nikad nije gledala s visoka, nikada se nije distancirala od onih koji su bili daleko ispod nje. Dakle u kinu Europa, srele su nam se oči nakon dugo vremena i ja sam se usudila i pitala je bi li htjela raditi sa mnom. Pristala je s lakoćom i radošću. To mi je na neki način dalo snage da hrabro krenem u rad na predstavi.

Dolazila je na probe. Vrlo otvoreno i strplivo pokušavala razumjeti što govorim i prepuštala se radu u potpunosti. U predstavi su igrale i Ana-Maria Bogdanović, Silvia Marchig i Anja Đurinović. S njima sam već ranije radila, i znala sam da razumiju jezik kojim govorim i da na njega reagiraju originalnim izvedbenim materijalom, baš onako kako želi, baš tko da mi pomažu da razotkrivam sljedeće korake u radu. U početku rada na toj predstavi, kasnije mi je to tek priznala, Urši ništa nije bilo jasno. Gledala je Miu, Silviu i Anju kako se ponašaju kao da je sve jasno, čak se i čudila. Međutim, ona nije, za razliku od većine glumaca i glumica s kojima sam se ranije sretala u nekim drugim projektima, najprije mislila da sam ja glupa i da nemam pojma, da ne znam kaj je teatar i da ne znam režirati. Ona je svoja razmišljanja i zbunjenost usmjerila prema sebi i vlastitom probijanju granica. Ni u jednom trenu me nije opteretila sumnjama i pritiskom da ja moram riješiti sve što mora biti u njoj.

I onda je u nekom trenutku na polovici rada na predstavi, nakon probe na kojoj smo se ponovo smrzle (radile smo u staroj vojnoj bolnicu u Vlaškoj ulici u Zagrebu u u kojoj nije bilo struje ni grijanja), kad smo sjele u topli kafić i naručile kavu, rekla: “Kužim, mi smo Ljudi!” I zaista, u tom trentku je sve bilo jasno, a ja sam osjetila olakšanje. Ne bih se bila usudila, ni sad se to ne usuđujem, na početku rada na nekoj predstavi odgovoriti na klasično glumačko pitanje “tko sam ja” (s kojim me Urša nikad nije opterećivala nego se sama u sebi pitala) odgovoriti im smo ljudi. A to je baš to. NISU ME ZANIMALA POJEDINAČNA LICA, NEKE VIŠE ILI MANJE OGRANIČENO SLOJEVITE OSOBE, ZANIMALE SU ME STRUKTURE, FLUIDNI PRESJECI RAZNIH LICA U JEDNOM TIJELU, NEPRESTANO MIJENJANJE ULOGA, VIŠE NIJANSE LJUDI NEGO JEDNO LICE ZA SEBE.

Urša mi je pokazala da je moguće. Hvala joj na tome!

 

Ima još toga, pričekaj malo

Kako pronalazim temu?

Krećem od osjećaja kojeg imam. On je kao mnogostruka ploha koja iz mene izvire i u mene uvire.

Nejasan je osjećaj. Ali je nemir, nesklad, ljutnja, tuga… Ne razumijem što je, ne mogu artikulirati, ne znam.

Onda instinktivno pronađem smjer u koji želim pogledati, kao izvor iz kojeg želim čuti.

Tamo su drugi ljudi, druga kretanja, drugi prostori…

Onda ti prostori, ta kretanja, ti ljudi počnu govoriti, zvučati nekako. Slušam. Gledam u to. Tema se počinje nametati, ne jasnoćom, nego više kao poplavom, prodorom, okupacijom.

 

VEZANO UZ OVAJ PROJEKT

najprije:

KRIZA

• podpojam: REZIGNACIJA (vidi dalje u katalogu)

ODNOSI MEĐU LJUDIMA

• podpojmovi: PUKNUTE VEZE, KRHOTINE (vidi dalje u katalogu)

 

zatim

UDALJENOSTI

• podpojmovi: NERAZUMIJEVANJE, MRŽNJA, PRODOR PROŠLOSTI, NEPREMOSTIVE UDALJENOSTI (vidi dalje u katalogu)