Mimo dominantnih kazališnih struktura

 

Marina Petković Liker je režiserka, fonetičarka, komparatistica i docentica na Akademiji dramske umjetnosti. O njenom kazališnom radu razgovarali smo povodom premijere predstave Razgovaranja, koja je izvedena u okviru Ganz novih perforacija. Riječ je o hibridnom festivalu izvedbenih umjetnosti, sastavljenom od dva projekta koji ove godine nisu dobili dovoljno novaca za samostalnu produkciju: Ganz novog festivala i Perforacija. Predstava Razgovaranja dio je projekta Udaljenosti koji umjetničko istraživanje bazira na razgovorima vođenima u baranjskom mjestu Dardi, koje je umjetnica snimala, te dijelom i reproducirala u predstavi.

foto: Marina Petković Liker

Josipa Lulić: Zašto si uopće odabrala Dardu?

Marina Petković Liker: Projekt Udaljenosti rodio se zbog potrebe da istražim i pokušam kazališno odgovoriti na osjećaj življenja koji me okupirao posljednjih godina u Hrvatskoj, u Zagrebu. Osjećaj nisam mogla definirati niti jasno razaznati uzroke koji su do njega doveli, osim općeg dnevno-političkog užasa kojim je svakodnevica okupirana i koji više ili manje utječe na svaki moj pokušaj usmjeravanja pogleda u mogući optimizam, a Zagreb je mjesto na kojem bi načelno moglo biti optimizma. Željela sam otići u kraj koji je udaljen od Zagreba, udaljen od zaštićenih života koje mi živimo u Zagrebu, barem u ovim našim akademskim i umjetničkim krugovima. Nisam razumjela zašto živimo u toj zaglušujućoj buci nerazumijevanja i mržnje, zašto nas stalno udaraju problemi koji ne bi trebali biti tema, koji se odnose na prošlost s kojom mnogi već odavno nemaju nikakve poveznice, zašto se danas još uvijek moramo boriti za pravo žena na pobačaj, zašto zaziremo od drugačijih, kako to da još uvijek razgovaramo o fašizmu, antifašizmu, kako je moguće da je nekome fašizam opcija, sve te stvari koje ne mogu razumjeti… I shvatila sam da se moram odmaknuti od okoline u kojoj živim, da moram pogledati u stvarnost koja je na nekom drugom mjestu, pogledati kako žive ljudi od kojih sam udaljena, što je u korijenima atmosfere u kojoj živimo.

Darda je odabrana, između mnogih opcija, kao jedna moguća paradigma udaljenosti koja mi je bila zanimljiva za projekt. I koja pokazuje stvarniju Hrvatsku od one koja se prezentira na razglednicama. Ono što je u Dardi (Baranja) posebno zanimljivo jest to da se radilo o jako bogatom kraju, i zbog tvornica koje su se tamo nalazile i količine ljudi koje su zapošljavale. Tamo su ljudi naučili živjeti u obilju i blagostanju, njima su Dalmatinci dolazili na sezonu; onda je došla okupacija, ali bez rata, kao i oslobođenje. Paralelno je to kraj s puno miješanog stanovništva, niz etničkih zajednica, svi su zajedno živjeli i nakon posla išli u iste gostione, a onda je sve to odjednom odsječeno, kako stanovnici sami kažu u intervjuima, “kao mačem”, sve se promijenilo, a danas iz tog kraja sve više ljudi odseljava i udaljuje se. Darda je na neki način zaboravljena, kao i mnogi drugi krajevi Hrvatske udaljeni od Zagreba. Odlučila sam razgovarati s tim ljudima, nisam unaprijed znala što ću dobiti niti što točno želim dobiti, znala sam samo da moram otići tamo, sresti se s njima i pitati ih kako su. Moj je fokus bio na životu svakodnevice, kako žive danas, kako osjećaju prošlost, mogu li zamisliti budućnost?

Kad sam tamo došla prije dvije godine fokus mi je bio na razgovoru sa starijim muškarcima, da vidim što bi to bila muška perspektiva ili gesta — prijašnji projekt bio je usmjeren na žene i žensku gestu — pa sam otkrila neke zanimljive stvari, recimo da oni imaju posve različiti diskurs i da je njihovo oblikovanje stvarnosti i prošlosti drugačije, ali sam i slučajno susrela neke žene koje su mi na kraju bile zanimljivije. Ove godine sam išla u Dardu drugi put i razgovarala primarno sa ženama iz Udruge žena Općine Darda. Zanimljivo je da je ta udruga postojala i prije rata, zvala se udruga AFŽ-a, onda su poslije rata promijenile naziv, ali to je većina istih žena, s istom voljom za aktivan i angažiran život koji omogućuje pozitivne promjene.

J.L: To je jako zanimljivo.

M.P.L: Pričale su one i o temama koje nismo stavili u predstavu, recimo kako muškarci prije ništa nisu hjeli raditi, a sada mladi ipak pomažu. AFŽ generacija ipak je učinila svoje! Uspjele su svoje sinove drugačije odgojiti, takav sam dojam dobila kroz razgovore. U snimljenim razgovorima ljudi ne govore o ratu, nego o svakodnevnom životu, ali rat uvijek izbija kroz priče o osnovnim ljudskim odnosima. Što se tiče rata i prošlosti, čini mi se da je problem što se još uvijek ne može stvoriti adekvatan narativ. Postoji jedan narativ koji je određen politikom, i on može biti točan, ali nije jedini, ima još točnih stvari, ima još istina i svjetova, još slojeva, nijansi koje se ne mogu svesti pod jedan opći nazivnik. Problem i jest u tome što nema zajedničke istine i ne može je se tražiti niti uspostaviti. A istina ne leži samo u faktografskim i historijskim podacima, nego i u unutarnjim svjetovima ljudi koji žive nakon određenih bolnih i užasnih događaja. Zato mi je bilo zanimljivo istraživati priče stvarnih ljudi koji žive danas u Dardi i pokušati fokusirati temu, problem, osjećaj, atmosferu koja me mučila… S tim da sam s jedne strane istraživala sadržaj, a s druge izvedbenu formu.

foto: iz predstave Udaljenosti

J.L: Kakva je forma proizašla iz istraživanja?

M.P.L: Forme su različite, i zato stvari radim u epizodama. U svakoj epizodi bavim se drugim elementom, na drugi način pokušavam istražiti i oblikovati izvedbeni materijal. Umjesto pisanja dramskog teksta, oblikuju se elementi izvedbe tijela, glasa, govora, suodnosa razaličitih medija. Najprije smo snimali prirodu — šume, livade, vode, bogatstvo krajolika, a potom horore rasturenih tvornica i napuštenih zgrada. Nakon toga i ljude, detalje, geste, mimiku lica, što je sve snimala Eva Kraljević, a kasnije Nina Đurđević. Snimanjem zvuka i zvučnom slikom bavio se Luka Gamulin, a dramaturškim elementima Maja Sviben. Stalno propitujemo izvedbene mogućnosti slike, zvuka, plesa, glume, a cijelo vrijeme kroz odnos s publikom, koja “sudjeluje” u procesu. Sudjeluje pod navodnicima, jer se ne radi o klasičnom interaktivnom kazalištu, već predstava kod publike budi određenu suosjećajnu suigru.

J.L: Nadovezala bih se na pitanje suigre, suosjećanja, i suodgovornisti. U Četverorukoj ste izdali časopis Čitanka s temom međuzavisnosti, koji se bavi upravo spomenutim pitanjima. Koje je općenito mjesto publike u tvom radu?

M.P.L: Kazalište sam počela raditi vrlo rano, jer sam ga osjetila kao prostor komunikacije, kao mjesto na kojem se može izraziti nešto što osjećaš, i što drugi osjećaju, kao mjesto zajedništva koje može ponuditi promjenu. Odnos autora, izvođača, izvedbe i publike je ključan za kazališnu umjetnost. Kazalište u Europi postoji dvije i pol tisuće godina, a u drugim dijelovima svijeta i duže, i kroz tu je povijest stalno mijenjalo forme i neprestano je moralo biti u odnosu sa stvarnosti i publikom, zato se i održalo toliko dugo. Jer kazalište nije samo dramski tekst, nego niz elemenata koji su svi povezani s onim što se događa u susretu svih kazališnih sudionika, i ti elementi utječu na prirodnu promjenu kazališnih oblika. Danas kad film, video, internet, Youtube obuhvaćaju razne forme i nude razne mogućnosti te čak puno bolje nude klasičan dramski užitak, kazalište ne može više ostati tamo gdje se predugo zadržava nakon izgrađenih fiksnih kazališnih pozornica i politike institucionalnog kazališta. Susret s publikom, ali ne na način podilaženja i lake zabave, već na način esencijalnog kazališnog potencijala koji omogućuje duboko doživljavnje ili promišljanje, koje omogućuje nove uvide i promjene pa onda zbog toga užitak, ono je što kazalište održava na životu toliko godina.

J.L: Može li film proizvesti katarzu?

M.P.L: Mislim da može. Svako umjetničko djelo može proizvesti neku vrstu katarze. Kako se mijenja vrijeme, tako se mijenja i potreba za katarzom kao i način na koji se ta katarza događa. Kazalište je prirodno izgubilo privilegiju stvaranja katarze, to su u suvremenom dobu na svoj način preuzeli razni časopisi i drugi mediji, tako da pratimo živote slavnih ljudi kojima se događaju drame, ali ipak to nikako da postigne onaj efekt koji bi mogla učiniti katarza doživljena od strane neke izvedbene umjetnosti, jer ne pomiče dalje i ne osvještava nego zadržava na nezasitnom uzastopnom čeprkanju po tuđim slabostima, bez pravog suosjećanja. Iako je to možda nepopularno, ja u kazalištu imam potrebu za katarzom: mislim da je ta katarza specifična kad se nađemo kao grupa ljudi u istom prostoru gdje se događaju umjetnički oblikovani bolni i ozbiljni sadržaji, a publika na određeni način utječe na način kako će se stvari događati, u najboljem slučaju postaje i svjesna svoje odgovornosti. To što se događa unutar tog zajedničkog bivanja jest ono što je meni najzanimljivije. Za mene su izvođači prvenstveno ljudi, i ti ljudi publiku promatraju kao ljude, a to omogućuje da se i nivelira određena energija kazališnog događaja u kojem svi sudjelujemo.

 

J.L: Pretpostavljam da je hrana koja se dijeli među izvođačima i publikom u tvojim predstavama dobar medij za to.

M.P.L: Nije samo hrana, nego i hrana i piće, kao i komunikacija na početku i na kraju predstave. Kad pozdraviš publiku drugačije, kad na ulasku kažeš: “Hej, drago mi je da si tu, hoćeš li čašu vode ili kolač?” (hrana i piće ovise o sadržaju kojim se predstava bavi i načinu na koji ga se procesuira), uspostavio si komunikaciju koja dozvoljava da se čovjek uljudi. Svi dolazimo u kazalište s prtljagom svojih svakodnevnih briga i stresova, ulaziš u prostor i pun si toga i odjedanput se nešto počne događati. Često nisi spreman primiti to što se pred tvojim očima i pred tvojim tijelom počinje dagađati. Početku predstave posvećujem veliku, čak i ekstremnu pažnju, i po pola sata, kako bi se sve uspjelo nivelirati. Kako bi dobili drugi osjećaj vremena, drugi osjećaj tijela, drugi osjećaj prostora, ljudskosti, međuovisnosti. Na sličan način mi je važan i kraj: pljesak na kraju proizvede određeno odvajanje (što je u redu, nekad je potrebno), ali meni je uzbudljivo to kako se predstava nastavlja odvijati i titrati i nakon što izvedba završi.

Osim toga, izvedbena forma koju istražujem odnosi se i na samo autorsko razvijanje sadržaja i elemenata predstave, kako se od svih izvedbenih elemenata strukturira kazališni sadržaj koji uspostavlja značenja i doživljaje koje želim postići: kako predstava počinje, kako završava, kako se glumci suočavaju s publikom, kako publika s glumcima, koji je odnos videa, zvuka, svjetla, na koji se način organizira struktura… Recimo, u slučaju Udaljenosti koristimo jazz-razgovor, što je struktura koja negira dramski tekst, ili ga ne želi poticati, nego potiče kreiranje teksta u trenutku, prema postojećoj bazi.

J.L: Koliko se onda dvije izvedbe Razgovaranja međusobno razlikuju?

M.P.L: Dosta. U svom okviru one su iste, početak i sam kraj su isti, pogotovo snimljeni materijal. Ali središnji i ključni dio u kojem glumice improviziraju (odnosno jazziraju), zajedno s Lukom Gamulinom koji radi zvuk, uvijek je novi. On je rizičan jer ne može biti fake: ne možeš imati lažno glumačko mjesto iz kojeg stvaraš i reagiraš, lažnu rečenicu, a nekad moraš lagati jer se pokidaju konci finog tkanja zbog novih okolnosti na svakoj izvedbi, i nije lako biti u tom prostoru istine tijekom cijele izvedbe. Iz izvedbe u izvedbu čuju se različite priče, različiti odnosi, ritam se razlikuje — baš kao u jazz improvizaciji.

J.L: Kako ste se pripremali za to?

M.P.L: Kroz jako puno slušanja snimljenih razgovora, pazeći na detalje, ton glasa, unutarnje proturječnosti, strukture rečenica, kroz razvijanje suptilnih mehanizama dijaloga i monologa, kroz uvježbavanje specifičnih načina akcije i reakcije, slušanja, bivanja, suigre… Žene iz Darde jako su nas inspirirale. Glumice Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidišin potpuno su se predale izazovu ovakvog rada i svojom vještinom i profesionalnošću omogućile da se predstava dogodi.

J.L: Meni je zanimljiva tema političnosti forme u umjetnosti. Tvoj rad se dotiče vrlo važnih društvenih tema, ali se angažiranost tvoje umjetnosti ne prepoznaje kroz ono što bismo očekivali na prvu ruku, one sadržajno manifestno, već se ta političnost očituje kroz formu koja nudi nove odnose, pokušaj dokidanja hijerarhije uloga…

M.P.L: Svako je kazalište političko, to kaže i Sigfried Melchinger; ono uvijek zadire u neku političku temu. Moje kazalište nije borbeno i manifestno, nego se bavi nedominantnom naracijom i strukturom. Neke se stvari mogu reći u direktnim porukama i jasnim logičkim cjelinama. Ali ako to možeš reći na taj način, ukoliko možeš formirati jasnu optužbu, stav ili definiciju, ti si već na nekom čvrstom, sigurnom i stabilnom mjestu, no to mjesto više nije u drami, ono već razumije problem, ono je već iskazivo i iskazano. Ono što mene zanima jest direktno bolno mjesto, rana, trenutak koji je neiskaziv. On je i dalje političan. I on je politički možda i najznačajniji, ili barem najproblematičniji.

Od rata je prošlo puno vremena, a i dalje živimo u nekom vremenu koje je nepodnošljivo, sa sablastima koje nam određuju živote. Mene zanima kako se to manifestira na razini ljudskog srca, međusobnih odnosa, zamjeranja…. To je mjesto na kojem se ne možemo razumjeti, gdje politika ne uspijeva, jer nemamo zajedništvo, samo pojedince koje nešto muči, nešto boli, koji se protiv nečega bune (prividno istog, a u srcu je svaka priča drugačija i svaka bol jedinstvena), koji su izgubili vjeru u puno toga… Na jednom mjestu u romanu Oris, Rachel Cusk kaže da rješenja ne može biti dokle god je cilj uspostava istine, jer više nema ni jedne jedine istine, više nema zajedničke slike, čak ni zajedničke stvarnosti.

 

J.L: Uporno se vrtimo oko tema međuovisnosti, ranjivosti, utjelovljenosti, geste, glasa, tema o kojima se relativno malo govori i koje su ženski orodnjene — u društvu se dodjeljuju ženama te se utoliko i manje cijene. Na koji ih način vidiš?

M.P.L: To su teme ili načini pristupa stvarnosti i umjetničkom, ili bilo kojem drugom oblikovanju, koji bi se mogli nazvati ženskima, ali samo zato što su nedominantni i jer ih dominantnost kao takva ne zanima. Radi se o drugom principu, o nečemu što treba ojačati i postati jednakopravno, na što trebamo postati osjetljivi u svim sferama života, ne samo intimnog, nego i društvenog i političkog. Mnoge važne teme potisnute su jer za njih ovaj ubrzani način života i agresivni sustav nemaju vremena ni strpljenja, zato se ne cijene. Potiskujemo i pljujemo sve čega nas je strah, sve što nas zaustavlja, sve što bi nas moglo susresti s nemoći i slabim mjestom. Ali upravo nedostatak ili zanemarivanje tih tema i osjetljivosti na nijanse koje te teme otvaranju čini ovo društvo i osjećaj življenja nepodnošljivim.

Što se tiče glasa — ma koliko se trudili slušati samo riječi koje se izgovaraju, mi jako čujemo način na koji se riječi izgovaraju— jer glas dolazi prije riječi, a prije nego što krene glas dogodi se neki titraj u tijelu. Od malih nogu naučili smo kontrolirati impulse tijela i glasa jer ugođen glas nikoga ne ometa u slušanju riječi, a krik zbunjuje, uznemiruje, dodiruje. Što su stvari kriznije, sadržajnije, ranjivije, to ih je teže izraziti riječima, a prepoznaju se u glasu. Taj glas je subverzivan, stalno se probija kroz značenje, uvijek šalje vlastitu poruku koja je istinitija od riječi, u njemu se kriju emocije i podtekst.

Žene se uglavnom bolje nose ili lakše susreću s tim temama i nijansama. Takav su mi dojam prenijele i žene iz Darde.

J.L: Htjela sam te pitati i o tvojim različitim ulogama. Ti si edukatorica, predaješ na ADU i na Učiteljskom fakultetu. Kako vidiš nastavnički, umjetnički i znanstveni rad — koliko ozbiljno shvaćaš nabrojane uloge? S Četverorukom si organizirala izvedbenu konferenciju na kojoj nije postojao pritisak forme znanstvenog rada, a i u drugim kontekstima si imala znanstveno-umjetnička izlaganja. Te različite uloge često zahtijevaju različite principe razmišljenja, pozicioniranja sebe…

M.P.L: To je široko područje. Jako sam rano imala potrebu ići u sva ta tri smjera i sve me te uloge ispunjuju, svaka nadapunjuje i potiče one druge, ali istovremeno svaka traži puno prostora i vremena da bi se realizirala do kraja, a toga je uvijek premalo, pa puno toga ostaje neostvareno. U pedagoškom radu je iznimno uzbudljivo pomno se posvetiti drugoj osobi, prenijeti joj ono što znaš, ali i naučiti nove stvari dok pronalaziš način kako da savlada određeno znanje ili tehniku. Osim uzbuđenja novim spoznajama koje mi donosi iskustvo, puno mi pomaže i teorijska literatura, omogućuje mi nove uvide, nova znanja, a time bolje razumijem različite potrebe i lakše pronalazim jasnoću u načinu davanja univerzalne i jedinstvene upute za neki zadatak. Za mene je to sve jako isprepleteno.

I moj umjetnički rad posvećen je drugome — imam neku ideju, neki problem, ali zanimljivije mi je vidjeti na koji način tom problemu pristupaju drugi ljudi. Kada radim s umjetnicima ne pokušavam nametnuti svoju vizuru, nego strukturiram okolnosti u kojima oni razumiju stvari i slobodno, autentično kreiraju. To proizvodi i različite glasove, a ja stvari osjećam upravo kroz slojevitost: meni je uvijek sve komplicirano. Ima ljudi koji mogu uvijek jasno reći “ok, to je to”. Meni je to uvijek teško, ne iz želje da zakompliciram, nego zato što sam stalno svjesna slojeva i mogućnosti o kojima još ne znam a mogle bi biti važne, i stalno učim kako tu kompleksnost strukturirati kroz mrežu različitih principa, umjetničkog, znanstvenog, pedagoškog. Organiziranje izvebene konferencije bila je prilika da dodatno istražujem mogućnosti spajanja tih razina.

J: Hoćete li voditi predstavu u Dardu?

M.P.L: Jako bismo to željeli, ali kulturna politika Grada Zagreba i Ministarstva kulture takva je da financiraju samo premijere, samo da se predstava kao takva dogodi, dalje moraju biti profitabilne i isplative kako bi se nastavile igrati. To je moguće kada imate publiku od 200 ljudi po predstavi, i malo izvođača. A projekti koji na drugi način promišljaju i kazalište i publiku im nisu zanimljivi, ne stanu u njihove proračune. Bilo kakvo gostovanje eventualno može dobiti putne troškove, ali ne i honorare i plaćenu pripremu. Na nezavisnoj sceni je jako teško, pogotovo ako se ne bavite komercijalnim kazalištem. Mi smo čak i krenuli dogovarati neka gostovanja, ali smo se umorili: unutar ovog projekta već smo 17 predstava volonterski odigrali. Samo kad uzmemo ovu zadnju predstavu — šest glumica mora biti skoro dva sata neprestano prisutno, to se ne može samo “odraditi”. Ove predstave nisu klasično zapakirane, mi stalno moramo biti svi prisutni: sam se princip zasniva upravo na otvorenoj strukturi koja se odupire jasnoći, finalima, aristotelovskoj strukturi. Mnogi su umjetnici voljni raditi za male honorare i volontirati, ali teško je biti organizator takvih stvari, uvijek imate osjećaj da nešto molite i ispričavate se. Ali publika prepoznaje naše predstave i sve nas više i vjernije prati i nada se gledanju novih, ali i starih epizoda, koje na žalost za sad ne znamo možemo li ponoviti. Igranju u Dardi ipak se nadamo.

 

Razgovarala: Josipa Lulić
Fotografije predstave: Nina Đurđević

umjetnička organizacija
za otvaranje novih polja kazališne komunikacije

Klaićeva 72 a
10 000 Zagreb
cetveroruka@gmail.com